Aleš Ernst – intervju by Saša Rajnović

Pozdrav svima!

Kao što sam obećao još prije dva tjedna, o ovom članku će biti obrađeni neki pojmovi. Točnije, riječ je o intervjuu s Alešom Ernstom, čovjekom koji je u zadnje dvije godine snažno utjecao na moj rad. Njegove metode primjenjujem već dvije godine kako bih svoje tijelo doveo u red i rješio se nekih kroničnih problema, a zadnjih godinu dana isto primjenjujem i sa svojim vježbačima. Uživajte 🙂

Pozdrav Aleš!

Zamolio bih te za početak da ukratko opišeš čime se baviš, zašto baš time, te što te navelo da počneš proučavati somatiku?

Pozdrav Saša, proučavam ljudsko kretanje i razvoj uma i tijela. Kroz rad na sebi i ogromnu želju da se riješim jakih bolova u lijevoj nozi sam pokušao sve dostupne metode te sam konačno postigao dugoročno olakšanje kroz izvođenje somatskih vježbi i učenje Hanna somatike kod Marthe Petherson.

Kroz vrijeme sam nadograđivao znanje, razvijao naučeno i polako doradio u puniju cjelinu koju sad poučavam dalje kako bih time pomogao i omogućio ljudima da se oslobode od bolova i ograničenja te drugačije shvaćaju kako funkcioniramo i kako s manje napraviti više. To zovem AEQ klinička somatika.

U svom prethodnom članku sam spomenuo senzomotornu amneziju. Možeš li nam objasniti taj pojam te koje posljedice uzrokuje?

Refleksi su, poput svih ostalih organskih zbivanja dvojaki, i osjetilni(senzorni) i motorički, tako da se u slučaju kada postanu uobičajeni i nehotični dešava dvostruki gubitak svjesne kontrole područja za motoriku i svjesnog osjeta obje motoričke aktivnosti.

Navedeno možemo pripisati stanju senzorno-motoričke amnezije. To je stanje koje se pojavljuje univerzalno u ljudskom rodu kao predvidljivo uvjetovan rezultat uvjetima dugoročnog stresa. Stalno ponavljanje stresnih podražaja će izazvati gubitak svjesne dobrovoljne kontrole značajnih područja tjelesne muskulature, obično onih dominantnijih u centru gravitacije, tj. muskulature na spoju zdjelice i prsnog koša.

Nakon što dođe do pojave senzorno-motoričke amnezija, ta područja muskulature ne možemo niti voljno osjetiti niti kontrolirati. Osoba može, npr, pokušati voljno opustiti amnezijom zahvaćene mišiće lumbalnog područja, no ona više nema tu sposobnost; oboje, i osjetilno i kretanje tih mišića su van dosega njegove svjesne voljne kontrole. Mišići ostaju kruti i nepokretni, kao da pripadaju nekom drugom.

Kako takva reakcija na stalan stres može potrajati kroz duže vrijeme iz toga proizlazi povezanost kronične mišićne kontrakcije sa starenjem.

Na koji način somatika rješava problem senzomotorne amnezije?

Kroz edukaciju svjesnim kretanjem čija je namjera proučavati kako naš svjesni dio uma osjeća i kontrolira mišiće. Kroz povećanje osjeta za pomake mišića dolazi do povećanja kontrole pokreta i time bolje koordinacije i učinkovitosti. To nas približava pravilnim motivima za kretanje, povećanje užitka. Kao što svatko može lijepo vidjeti, traženje većeg užitka (kojeg osjetimo kao posljedicu veće učinkovitosti) je glavni motiv djeteta da istražuje i uči nove vještine. A to se može samo kroz učenje koje mora biti ugodno.

Kroz jak napor bolove i nelagodu možemo pokrete samo izvoditi no ne i poboljšavati, jer u isto vrijeme ne možemo izvoditi pokret čija namjena je performansa i učenje. Kroz somatske vježbe učimo da bi onda mogli bolje i točnije napravit pokrete koji su potrebni za život ili sport.

Somatika mi je pomogla da se brže oporavljam od treninga, budem snažniji s manje truda i da se ujutro ustanem iz kreveta bez uobičajene ukočenosti. Kako to da se danas s povećanjem snage i kondicije na kraju pogoršava stanje ljudskog tijela?

Jer se radi na apsolutnoj snazi, ne i na efektivnoj. Efektivna snaga traži učenje, a to traje i nije tako primamljivo kao “hard core“ rad i znojenje kroz probijanje granica. Ljudima se ne da čekati i žele kroz trud doći do vještina koje su bez povreda dostupne samo kroz učenje i progresivno sporo pojačavanje opterećenja sa više osjećaja, kontrole i učinkovitosti. Danas se ljudi kroz rad ne nauče biti učinkoviti jer umjesto njih rade strojevi. I onda žele ispuniti  potrebu za kretanjem i stres kroz intenzivne napore ili dugotrajno repetitivno kretanje gdje obraćaju pozornost na cilj ili druge stvari koje nemaju veze sa tim što rade, sve kako bi smanjili stres.

No dugoročno ih to dovede do bolova i lošijih performansi koje su nelogične, ali toliko sveprisutne. Onda se traži izlaz u opremi ili opravdanje u godinama ili genetici.

Nekako mi je nezamislivo da su ljudi tako prije živjeli. Može li somatika pomoći ljudima da ostanu snažni i da se istovremeno osjećaju pokretljivo?

Da, kroz bolju učinkovitost kretanja se smanjuje parazitski tonus u tijelu i povećava preciznost i povratna informacija što radimo. Tako možemo povećavati snagu kroz cijelovit pristup i time se osjećati bolje. Bolje možemo opustiti i produžiti mišiće koje u pokretu trebamo produžiti i time trebamo manju kontrakciju agonista.

To osjećamo kao više snage, a vidimo i po rezultatima kao i dizanju performansi. Ako osoba nije pokretljiva bez bolova koje to kretanje uzrokuje, ne može tu snagu održavati s dobrim omjerom uloženog i dobivenog. Ako taj omjer nije pozitivan, nećemo to moći raditi dugo i prije ili kasnije ćemo odustati, ili će nas povrede i bolovi zaustaviti.

Izdržavanje bolova vodi u sve veću emocionalnu otupljenost i zategnutost. I život je sve više borba, a sve manje užitak. Sasvim nepotrebno.

Što bi preporučio ljudima, osim somatike naravno, koje promjene bi trebali uvesti kako bi izbjegli posljedice modernog načina života?

Koliko je praktično povećati pokrete čija je svrha učenje i dizanje kvalitete kontrole pokreta. Brz način života traži učinkovitost, koja se može poboljšati samo kroz učenje kako pokrete napraviti s više koordinacije. Za to nam je potrebna veća kontrola koja traži i više osjećaja.

Bol, napor i trud osjećaj smanjuju i time otežavaju kontrolu i koordinaciju, tako da pada učinkovitost i polako osjećamo sve manje užitka u kretanju. Kretanje obavljamo na silu tako da što prije završimo. Prihvaćamo pravilo „no pain no gain“ iako evolucija jasno ukazuje da vrijedi pravilo „no pain = more gain“.

No ljudima se ne da učiti i misliti, uzeti vremena za shvaćanje pokreta nego važi ona „ just do it“, pa nije ni čudno da već i u Lidlu prodaju kinezio trake. Sport je zdrav i koristan te u vrijeme strojeva i električnih lopata za snijeg nužan dio života.

No bitno je znati da je za zdravo bavljenje sportom potrebno znati se kretati i ne misliti da ako smo naučili trčati sa 5 godina da to znamo i sa 35. Sve što učimo i zaboravimo ili promijenimo. Moramo usklađivati um i tijelo redovito kako bi sistem radio optimalno. I tada je kretanje lagano i puno užitka. Tako smanjujemo utjecaj brzog bezosjećajnog zategnutog života na minimum.

Hvala ti puno na ovom intervjuu i želim ti puno uspjeha u daljnjem radu 🙂

Do sljedećeg čitanja,

Saša